Tvoje su ruke bile staklo.
Tvoji dodiri su pucali, razbacivajući sitne komadiće boli ispod moje kože. Zavukli su se duboko, duboko ispod, i tamo gradili svoje vlastite staklene kule, sastavljajući se kada si bio daleko samo da bi se ponovno rasprsnule kada bi bio blizu, zabijajući svoje oštre komadiće posvuda. Poput ovisnika, žeđala sam za njima iako sam dobro znala da mi štete. Živjela sam za njih. Neprestano bih iznova reproducirala prošlost, odbijajući sadašnjost poput tvrdoglavog djeteta.
A tvoje oči, prepune slatkog otrova koji je isparavao izazivajući halucinacije, tvoje oči bile su crvene, vatrene i sjajne. Znala sam svaku mrljicu šarenice napamet.
Nisam bila tu. Bila sam daleko od svijeta...
Bio si tako blizu, a tako daleko. Pokušavala sam te dotaknuti, ali svaki put kad bih pružila ruku nestao si poput utvare, ostavljajući za sobom samo maglicu od koje sam ja bila prisiljena raditi likove. A njih sam držala na životu samo da bi mogli umrijeti u pravom trenu.
Čuvala sam nevinost za tebe, a drugi su je ukrali. Željela sam opet biti naivna, ali nove spoznaje su uništile svaki tračak naivnosti. Čuvala sam svaki komadić svog srca, zaključala sam ga u tamnicu bez ijedne zrake svjetlosti. A samo ti si imao ključ.
Nisam smjela gledati, moje oči bile su zapečaćene osušenim suzama. Tišina je postajala sve glasnija, sve dok mi uši nisu počele krvariti. Usne sam zašila vlastitim pramenovima kose kako ne bih mogla vrištati. Nisam te željela probuditi iz tvog sna.
Da, bila je to poprilično groteskna slika. Ali zaslužila sam tu kaznu.
Prekršila sam zakon.
I pokoja sjenka u pohode krene
Za poraze moje i pobjede njene.
A snovi su teški i noći su duge
I misli se roje prepune tuge.
Ni spokoja nema, ni boje, ni tona
Tek jedna mi ostaje nada, i samo ona;
Vjerujuć pjesniku kako to obično biva
Kad kaže da u smrti se sniva.
*nikad dovršeno
Otisci sitnih mačjih šapa prekrivali su skupocjen tepih. Boja tinte i ustajali miris tamjana bili su zauvijek urezani u toj prostoriji vrišteći svoju tugaljivu sonatu. Vrijeme je već odavno krenulo svojim putem, bez osvrtanja. Samo poneka sjenka prošlosti padne na starinski pisaći stol smješten ispod ogromnog, zastrašujućeg prozora.
Sjećanja. Koliko smo sretni mi što ih nemamo.
Ali zato soba pamti. Pamti i pati. Ljušteće tapete već su se odavno pomirile sa sudbinom i pokleknule. Hologrami su plesali svoj jezivi ples prateći nečujne note što su puzale iz glasovira. Budne oči debelih bijelih crva posmatrale su svoje kraljevstvo i divile se veličanstvenoj prljavštini.
Nekoć žarko crvene mrljice koje su plamtile životom sada su očajno ležale u svom smeđem kaputu.
Nitko ih se ne sjeća.
Nitko se ne sjeća njihove vlasnice.
Samo soba pamti.
Što želim reći u vezi s krvlju, počinje s roščićima od lisnatog tijesta. Roščić nije jednostavno ugurati u toster. Ili, ako uđe, nećeš ga uspjeti izvući izuzev ako se poslužiš odvijačem. Tvrdnja je posve provjerena. Davno. Stoga roščić moraš prepoloviti, presijeći ga vodoravno - teži način. A ni to neće ići lagano. Pri tom bi ti mogao pomoći veoma oštar mesarski nož i kliješta. Ali ne mnogo. Izvrsno si opremljen, ako želiš odrezati komad prsta. Kad porežeš prst, prirodna je tvoja težnja da zoveš hitnu pomoć. Količina krvi opravdava hitnost. Ali, ako nekako uspiješ svladati paniku, može nastupiti trenutak od životnog značenja - staneš li mirno i pustiš da krv malo otječe u slivnik. Nećeš podleći povredi - već si prije porezao prst. A u ormariću i tako nema flastera niti kutije za prvu pomoć. Djeca su se njima poslužila za umatanje koječega kada je ponestalo ljepljive trake.
Smiri se. Pričekaj i diši. I krvari. Vidjet ćeš, nećeš dugo. Na začuđujući način o tome brine tvoj vlastiti unutarnji liječnik. U međuvremenu, slivnik je prekrasne boje. Grimizno crvene, kakva se ne može kupiti u tubi u nekoj prodavaonici pribora za crtanje. I domaće je proizvodnje. Tvar najsličnija krvi izvan tvog tijela jest morska voda. Gotovo pet četvrtina takve tvari čini našu unutrašnjost i, ako izvadimo pola litre i poklonimo je, nadoknadit ćemo je za tili čas - i ne misleći. Naprosto tijelo skuha još malo krvi.
Poput mnogih stvari koje nas okružuju, što je dulje proučavamo, čini nam se nevjerojatnijom, tajanstvenijom i čudesnijom. Sastav krvi čini 55% tekućine i 45% tvrde tvari - crvenih krvnih zrnaca, bijelih krvnih zrnaca i krvnih pločica. Samo crvenih krvnih zrnaca ima dvadeset i pet trilijuna; da ih poslažemo jedno do drugoga, dobili smo traku kojom bismo triput obavili zemaljsku kuglu. Ta krv kola kroz približno sto tisuća kilometara cjevčica u tvome tijelu, ujednačuje ti temperaturu, uskladištuje tvoju energiju, minerale, hormone i kemijske sastojke na prava mjesta, s djelotvornošću kojoj mogu zavidjeti javne službe, uključujući i službe za odvode smeća.
Prestao si krvariti. Stvorila se bjelančevinasta brana i zaustavila otjecanje. U tom stupnju povrede, skupila su se bijela krvna zrnca da se bore protiv upale, dok su ostali sastojci krvi već donijeli svoj pomoćni materijal i cijeljenje je počelo. Endorfini su dopremljeni da bi se ublažila bol - pa zapravo više i ne boli. Ostaneš li tako strpljivo stajati pet minuta odigrat će se sve te radnje. I to bez tvog razmišljanja, planiranja, organiziranja ili nastojanja.
Tvoja krv je veoma lijepa.
Veoma je moćna i djelotvorna.
Zaslužuje poštovanje.
Ona je život.
Potvrđeno.
Napomenula bih da za vrijeme tog ceremonijala, u kuhinju bi mogao ući netko i ugledati krvavi roščić i nož, opću pomutnju i klaonički ugođaj kuhinje, toster pun mrvica i tebe kako si staklenih očiju zagledan u slivnik, pa ćeš vjerojatno morati pružiti poneko objašnjenje. Tada objasni. Kad se učenik pojavi, učitelj je spreman.